Postizaćeš više, tako što ćeš više raditi

Jedna od najčešćih tvrdnji o veštačkoj inteligenciji je da će nam uštedeti vreme. Radićemo manje, a postizati više. Deluje mi da se stvari postavljaju da će ta tvrdnja biti samo delimično tačna.

AI nas ne čini samo bržim, AI menja šta radimo.

Zahvaljujući AI-ju danas možemo da pokrenemo projekte za koje ranije nismo imali vremena. Sve one "ne sada" stvari napokon mogu da dođu na red. Projekti sa strane, interni alati, ideje koje su godinama stajale u fioci jer su bile "previše posla", "previše rizične" ili "nisu prioritet". Sada više nisu, ne zato što imamo više slobodnog vremena, već zato što je prag za početak drastično niži.

Mnogo poslova koje smo ranije radili ručno sada završavamo kroz nekoliko promptova. Tekstovi, analize, istraživanja, nacrti, kod. Do rezultata dolazimo brže i sa manje napora, što pravi vremenske uštede. Tu na scenu stupa Jevonsov paradoks: umesto da uštede skupljamo i dobijemo slobodno vreme, to vreme ulažemo da radimo još više:

  1. Pokrećemo još jednu inicijativu.

  2. Dodajemo još jednu ideju.

  3. Ulazimo u još jedan projekat.

  4. Teramo novi eksperiment.

  5. Ispitujemo granice.

Pošto nam AI omogućava da brzo radim izveštavanje i analize biće teško da se održava privid rada i/ili uspeha. Ranije je bilo moguće "čekati na klijenta", biti "jako blizu da zatvorimo novi akaunt", raditi na pola gasa, a da to niko ne primeti ili primeti tek posle dosta vremena.

Očekujem veći pritisak na timove ako firme ulože u redovno i automatizovano izveštavanje. Nije poenta biti policajac i ciljati pojedinca ili manju grupu, dovoljno je redovno postavljati pitanja tipa:

  1. koliko su strateški bitne stvari na kojima radi tim X?

  2. kakav nam je bio Q4 u odnosu na projekcije?

  3. kakvo je bilo zadovoljstvo korisnika našom uslugom u decembru?

Odgovori koje AI sa pristupom podacima može da da su dovoljni da se načnu mnoge manje ili više prijatne teme. AI ne uvodi kontrolu, ali uklanja maglu i osvetljava ćoškove.

Dodatni pritisci

Ovo ima i drugu stranu. Ako je uvek moguće uraditi još malo više, onda se lako stvara pritisak da pauza izgleda kao lenjost, a razmišljanje kao neproduktivnost. Brzina može da potisne kvalitet, a količina da potisne smisao.

Još jedan problem je poređenje. Kada svi imaju slične alate, razlike u tempu i "autputu" postaju vidljivije. To lako vodi ka stalnom osećaju da zaostaješ, kao pojedinac, kao tim, kao firma.

Burnout u tom kontekstu ne dolazi zbog dugih radnih dana, već zbog kontinuiteta bez prirodnih pauza.

Zaključak

Pitanje nije da li ćemo uz AI raditi više. Odgovor znamo (hoćemo). Pitanje je kako ćemo postaviti granice u svetu u kome je gotovo sve moguće uraditi brže nego ranije.

AI ne tera ljude da rade više sam po sebi. On samo pojačava postojeću kulturu rada. U okruženjima gde se već cenio tempo i stalna zauzetost, AI to ubrzava. U okruženjima gde se cene razmišljanje, kvalitet i kontekst, AI može da bude oslobađajući.

Next
Next

Samo paranoici preživljavaju